Početkom 2007. godine sam pisao o mojoj hrabroj borbi za kvalitetn(ij)u hranu u kantini na radnom mjestu. Kao što je poznato, tu sam borbu izgubio jer se dobavljač hrane, nakon kraćeg perioda spravljanja dobre hrane, ponovo vratio na staru rutinu, tj. hrana sa mnogo zelja i salate (čitaj: trave), vrlo malo raznovrsnosti i gotovo isključivo jednom vrstom mesa – svinjetinom. S obrzirom da ne jedem tu ružičastu životinju, otkazao sam članstvo u kantini prije par mjeseci, što znači da moja draga supruga sada mora praviti ručak svome mužeku svaki dan. Na njenu sreću, pravi malo više za ručak, pa taj višak nosim sljedeći dan na posao.

I tako vam ja danas ponesem svoju klopu u kantinu, a to je uvijek u podne, i odlučim da zbog sunčanog vremena po prvi put u ovoj godini jedem vani za drvenim stolom. Zagrijem svoje palačinke punjene s mljevenim mesom i krupnim crvenim grahom u mikrovalnoj peći, i onako prekrivene s dva duboka tanjira ih ponesem do stola, koji je već skroz popunjen. Jedna od sekretarica mi dobaci: “Dino, kako to tvoje jelo odlično izgleda! Svaki put kada te vidim, zapitam se kako to kuša?”
A ja njoj vratim: “Hoćeš da ti odsjećem malo, pa da vidiš kako šmeka?”
Bogami, nisam je morao nešto puno uvjeravati. Proba ona palačinke i s osmjehom reče: “Ovo baš dobro šmeka, baš kao što i izgleda! Blago tebi s tvojom ženom!”
Na njenu rečenicu se doveza jedna druga: “Eh, kada bi tvoja žena pristala na ‘pretplatu’ za ručak, pa da nam pravi hranu umjesto ovih ovdje…”

Bogami, moram reći da sam više puta dobivao pohvale o ručku koji donosim na posao. Pohvale, koje, naravno, uvijek prenesem osobi koja ih i zaslužuje. Imam osjećaj da me mnoge kolege i kolegice s ljubomorom gledaju kada ulazim sa svojim mnogobrojnim tanjirima u kantinu. Obično se kaže kako je tuđe uvijek bolje, ali u mom slučaju, ako je moje tuđe, onda je zaista uvijek bolje. Šta ćeš, ko nema sreće u kockanju ima u ljubavi, koja uvijek prolazi i dolazi kroz stomak.