Neki dan smo roštiljali. Bila je tu Amra, njeni roditelji, njen brat sa ženom i dvoje djece. Zadnje četvoro su nam došli u posjetu u Dansku na odmor iz Sarajeva. Da puno ne dužim, Amra i njeni su rođeni u Bileći, znači Hercegovci, dok joj brat živi u Sarajevu već petnaestak godina. Njegova žena je Bosanka (Sarajka), kao što sam i ja (Šamčanin). Okej, sve su ovce sada na broju. I kao što rekoh, mi smo malo roštiljali (a bilo je podosta ćevapa, koje sam, tek da se spomene, sâm napravio!) i u jednom trenutku mi je Amrina snaha dobacila, s obzirom da sam bio zaduženi šef:

– “Može li jedan batak, al’ da je reš?”

Taman kad joj rekoh da nema problema, ubaci nam se svekrva/punica i upita šta je to. Najvjerovatnije nas nije dobro čula, ali smo joj naravno objasnili da je to dobro isprženo meso. Bez daljnjeg razmišljanja i istraživanja, mislim da je riječ “reš” u bosanski i druge balkanske jezike ušla preko njemačkog odnosno austrougarskog uticaja.

Kod mene u Posavini (a i u mnogim dijelovima Bosne i šire) se koristi jako puno germanizama: kragna, sokne, friško, šlepati, šmirgl papir, krigla, š(a)rafciger, šnajder, štof, sajla i frtalj¹, tek da se koji spomene, pa mi je i reš sasvim normalna i maternja riječ. To se vjerovatno (djelimično) može objasniti geografijom, Posavina je relativno blizu njemačkom govornom području, dok je istočna Hercegovina dosta bliža Crnoj Gori i Srbiji, a na kraju krajeva i Italiji, pa se to vjerovatno očituje i u lokalnom govoru. Ali naravno da ima mnogo germanizama i u Hercegovini.

Što se tiče hercegovačkih lokalnih izraza, meni se desilo da ne razumijem pojedine riječi koje koriste npr. Bilećani, Trebinjci ili Gačani. Uglavnom su to bile riječi s polja kulinarstva, agrikulture i sl. Uostalom, takva je situacija širom cijele Bosne i Hercegovine, svaki dio zemlje ima jezičko-dijalektsku specifičnost. Što se tiče hercegovačkih izraza, nisam znao za riječi lo(j)tre (ljestve), karpuza (lubenica), kavade (paradajz), jerile (skroz), murva (dud), pipun (dinja), prtokale (naranče), hraštan (lisnati kelj).

Germanizme poput “fajcag” i “fajn”, uobičajene riječi vokabulara mnogih Avdibegovića, sam, kao mali, smatrao da se koriste samo od članova moje šire porodice. Naravno, kasnije sam shvatio da su se koristili širom zemlje. Bosna je puna lokalizama, dva susjedna grada mogu imati različite izraze, ali neka, drago mi je što je područje bosanskog jezika tako bogati i raznoliko svojim lokalnim izrazima i dijalektima. To samo čini našu kulturu bogatijom.

I da, snaha je na kraju dobila svoj pileći batak, reš pečen.