Dok sam bio u bolnici tih 18 vrlo “zanimljivih” dana, upoznao sam dosta ljudi, što pacijenata što medicinskog osoblja. Kada sam stigao u bolnicu, smjestili su me na akutno odjeljenje u jednu prostoriju u kojoj su se već nalazila dvojica starijih ljudi. Zvali su se Jørgen (ili Jørn, nisam siguran) i Geo.

Jørgen mi je bio pravo simpatičan i zanimljiv. To je čovjek od nekih 65 godina, sijede kose i robusne građe. Rekao mi je da je veliki dio života radio kao mesar i mornar. Od svoje muke, ne uspjedoh ga upitati šta je više radio. On je dospio u bolnicu zbog sporadične vrtoglavice. Odjednom bi mu se zavrtilo u glavi i morao bih odmah leći. Često sam ga vidio kako brzo liježe u krevet i čvrsto se drži sa ograde kreveta, kao da se nalazi na brodu i užasno nemirnom i uzburkanom moru.

Bilo mi ga je žao zbog njegove bolesti, ali i zbog toga što mu doktori nisu nikako mogli postaviti dijagnozu. Slali su ga na sve moguće kontrole, snimanja i skeniranja, ali bez uspjeha. Čak su mu jednog dana “uletjeli” u sobu. Doktorica mu na prepad donese nekakve igle i iz kičme izvadi neko tkivo ili nešto tako. Čuo sam da taj poduhvat jako boli, a Jørgen je samo rekao: – Nemam ništa od jaukanja. I pored svoje muke, nasmijavao bi me. Rekao bi: – Jesi li samo vidio kako mi ona doktorica uleti u sobu, i onako, kao iz žbuna, iskoči pred mene i iz kičme mi izvadi krv. Sve lijepo s tobom, prvo pita treba li mi šta, kako se osjećam, a onda mi skoči za kičmu!

Tada sam imao bolove u predjelu solarnog pleksusa, ali sam se uvijek slatko nasmijao kada bi Jørgen nešto provalio. Veoma duhovito mi je predstavio Gea, pacijenta koji je ležao pored njega: – Geo čitav dan spava. Jadni čiča je došao skoro potpuno zdrav, a sada spava po cijeli dan. Ne znam šta mu daju, ali se nikako ne diže iz kreveta. Došao je ovdje skroz pri sebi, a sada mu medicinska sestra sve donosi, čak mu i pelene presvlači. Probudi se dvaput dnevno da nešto pojede, a onda se opet izgubi.

Iako mi je bilo žao čovjeka, Jørgen je to tako zanimljivo opisivao da se nisam mogao ne nasmijati.

Nakon tri dana zajedničkog druženja, Gea su prebacili na neko drugo mjesto, Jørgena su otpustili iako nisu pronašli razlog njegovoj vrtoglavici, a mene su prebacili na medicinsko-organsko odjeljenje. Da sam tada znao šta me tek čeka sljedećih petnaest dana vjerovatno se ne bih toliko smijao ta prva tri dana, ali se ipak rado sjetim Jørgena koji je svojim nekim lokalnim, simpatičnim dijalektom i humorom unio barem malo vedrine i svjetlosti tih tmurnih dana. Kada je napuštao bolnicu, rukovali smo se i srdačno pozdravili. Bio je dobar kompanjon u muci.