Poštujem strah. Uzmimo na primjer strah od boli: plašimo se tog trenutka kada treba da zaboli. Čekamo u strepnji i neznanju, znajući da će bol dospjeti do same srži našeg bića. Vjerujem da ta ogromna bol, koja pogodi tijelo, ostavlja trajne tragove na ljudskoj duši, ona zasiječe koru našeg stabla.

Čovjeku pogotovo nije lakše kada napolju sve počne da cvjeta, ponovo se rađa. Proljeće došla, a tebi bol u tijelu i stalno te podsjeća na bolest, prolaznost i smrt. Nije nikako ugodna ta neobična smjesa proljeća i boli. Dok proljeće podsjeća na nešto lijepo i čisto, bol vraća u stvarnost koja je sušta suprotnost ljepoti, nevinosti i mlađahnom poletu. Pored toga što strah i bol ne vole život, one razaraju ljudskost u čovjeku. Što je bol veća i jača, to je manje ljudskosti.

Poštujem i plašim se boli, jer što više boli, manje sam čovjek.