Jučer je bila prva godišnjica otkako mama nije sa nama.

Teško je.

Sama pomisao svih ovih prvih tri stotine šezdeset i pet dana da je nema je nepodnošljiva. Često se uhvatim u mislima koliko sam imao godina kada je mama bila mojih godina ili koliko je ona imala godina kada smo došli u Dansku, kada sam završio jednu ili drugu školu, kada sam dobio prvo dijete...

Ova prva godina je prošla nekako brzo, a odužila se kao da je vječnost. Nedostaje mi mamin topli osmijeh, njena izvrsna jela ili samo jednostavna tekstualna poruka: "Hoćeš li navratiti večeras?".

Jučer smo otac i ja otišli na mamin mezar, položili cvijeće i nekako opušteno pričali o mami, kako je isuviše brzo i iznenadno otišla. Spomenuli smo i kakva je osoba bila, kako je uvijek pomagala drugim, čak i u nekakvim sitnicama koje većina ljudi ne bi imalo živaca da se brine. A takva je mama bila, na uštrb svoga duševnog mira, razmišljala je prečesto (a nerijetko i nepotrebno) o tuđim nedaćama i problemima i kako da im pomogne. Mama je imala ogromno srce, i ta toplina mi danas iznimno nedostaje i nedostajat će godinama.

Srećom, otac je izvrstan kuhar i u maminu čast je napravio mnoštvo raznih jela u kojima smo uživali, Amra, kćerke, ja, punac i punica, te tetka, tetak i rođak. I tako, u maminu čast, uživali smo u očevim jelima, koje bi on i mama često spremali za goste, ali na kraju dana ipak osta tuga, gubitak i žal za iznimnom osobom, mojom mamom.