Amra me zamolila da napišem pet neobičnih detalja iz moga djetinjstva, bilo lopovluka, nestašluka ili nešto sasvim drugo. Pa evo rezultata te liste:

i.
Kada sam bio dječak, bio sam pravi mali manipulator. Zamislite dijete pored razbijenog stakla! Vi mu priđete, a ono vas gleda raširenim i nevinim očima. Vi stanete pored njega, pomilujete ga po kosi i upitate se ko li bi mogao razbiti to staklo. E, taj dječak sam ja! Moja žena tvrdi da sam to još uvijek. I jedno i drugo.

ii.
U ranoj mladosti sam možda bio tihi problemaš, ali zato sam rijetko bio bučan i kavgadžija. Međutim, jednog ljetnog dana su se djeca iz moje zgrade dogovorila da “zaratujemo” s djecom iz susjedne zgrade u stilu a la kaubojci protiv Indijanaca ili bitka kod Waterlooa. Snage su bile izjednačene, pedeset protiv pedeset, međutim nije došlo do bliskih susreta i borbi prsa u prsa, nego je to bilo na daljinu. Koristilo se kamenje, drvlje i šta je već bilo pri ruci. Iako je igra bila u prijateljskom duhu (koliko to već može biti), ja sam, na žalost, u zanosu igre, pogodio “neprijatelja” kamenom u glavu. Bio je to brat od moga druga. Da sam i tada imao jako razvijen osjećaj morala i griže savjesti, dokazuje činjenica da sam otišao na vrata dotičnog dječaka i izvinio mu se za krvavu glavu i ogromnu čvorugu.

iii.
Tokom jednog od mnogih sijela kada bi se šamački Avdibegovići sastali (odrasli bi feštali, pili i razgovarali, a bogami katkad i zapjevali!), a mi, djeca, bi se igrali i zijanili. Jedne večeri se sijelo odvijalo kod amidže Ešrefa, strina Nada je došla do nas, djece, u hodnik, jer smo galamili, a po hodniku smo razbacali one šarene bobice od riže kojim se ne sjećam imena. Strina mi je rekla da, s obzirom da sam najstariji (imao sam oko 6 godina), pokupim sve bobice i bacim u kantu. Meni je ta naredba nekako teško pala, kao da sam ja bio kriv za zijan, pa sam, umjesto da te bobice pokupim, samo sakrio ispod tepiha. Možete samo zamisliti izraz lica moje strine kada je nakon sijela prošla tim hodnikom i čula neko šuštanje pod nogama!

iv.
Sad, s današnje perspektive, žao mi bude kada se sjetim kako sam često bježao od svog mlađeg brata samo zato što je bio mlađi. Mislim da bi starija braća mogla pokupiti dosta nafake da su malo obzirniji prema svojoj braći tokom djetinjstva. Šta ćeš kad nismo?!

v.
U blizini zgrade u kojoj sam živio je bila velika vila doktora Ruzmira, sva u bijelom kamenu. Tokom većeg dijela godine tu nikoga nije bilo (ako je ikada i bilo nekoga!), pa sam se tu sa drugovima pentrao po zidinama koje su opasavale vilu, te skakao po dvoristu i oko bazena. Tokom sunčanih dana bi se na bijelom kamenu sunčali kojekakvi hladnokrvni gmizavci. Sjećam se da bi smo mi se, u skladu s vlasnikom kuće, igrali da smo doktori, pa bi nahvatali žaba i guštera, položili ih na ravnu površinu i izvršavali hirurške zahvate i eksperimente nad njima.

vi.
Za kraj bih spomenio mali kuriozitet: u guzovima mi je 60 godina (svaki ima po 30!), a nikada nisam zapalio cigaretu. U pubertetu su mnogi od mojih drugova eksperimentisali s cigaretama i propušili se, a mene nikada to nije privlačilo. Ko nema sreće u duhanu, ima u ljubavi, tako se kaže, zar ne?