Na web stranici pišem već nekoliko godina liste raznoraznih stvari, pa tako, između ostalog, imam liste filmova koje pogledam u godini, imena gradova i mjesta u kojima sam prespavao i šta još sve ne. Otkako znam za sebe, imam tu čudnu fascinaciju prema statistici i listama (ali ne i prema opštoj matematici), pa tako svake godine registrujem i knjige koje pročitam tokom jedne kalendarske godine.

Već prošla 2010. godina je bila dobra, ali ne i suviše plodna, pogotovo ako uzmem u obzir da sam, na primjer, godinu ranije pročitao četrdeset i dvije knjige. U prošloj 2010. pročitao sam svega dvadeset i tri književna izdanja. Neka od njih su pročitana na bosanskom (ili srodnom jeziku), a neka na engleskom i danskom jeziku. Inače, čitanje na raznim jezicima odavno praktiziram iz jednostavnog razloga što želim da vježbam i održavam znanje pomenutih jezika, tako ne radi se o nekakvom snobizmu ili “pravljenjem” Engleza.

Od pročitanih djela moram spomenuti ona koja su ostavila poseban utisak na mene. Paul Auster je pisac kojeg sam počeo čitati tek prije nekoliko godina, i u njemu sam prepoznao nešto sasvim posebno. U isto vrijeme on je pisac realizma, ali i magije i nestvarnog. On piše sasvim smireno, plete rečenice kao nešto najjednostavnije na svijetu i zbog toga mi je jedan od omiljenih američkih pisaca. “The New York Trilogy” je u stvari djelo sačinjeno od tri kratka romana koji su na jedan ili drugi način povezani, ali se mogu čitati i odvojeno. Ovu knjigu su kritičari okarakterisali kao postmodernističku detektivsku fikciju, međutim Paul Auster se distancira od postmodernističkih pisaca po neorealističnom prilazu i čestom bavljenju pitanja morala i etike. “Njujorška trilogija” je odlična knjiga, iako moram priznati da novela “Ghost” nije ostavila jak dojam kao druge dvije, “City of Glass” i “The Locked Room”.

NI OVDJE NI TAMO
Bill Bryson je izuzetno humorističan pisac. Prvo sam pročitao njegovu odličnu knjigu “Kratka historija gotovo svega” (A Short History of Nearly Everything) koju je napisao u spoznaji da ne zna gotovo ništa o nauci i njezinim dostignućima, a potom sam pročitao “Neither Here Nor There” (Ni ovdje ni tamo), knjigu u kojoj opisuje svoje putovanje kroz Evropu početkom 1990-tih, ali u njoj se uveliko osvrće i na svoje putovanje starim kontinentom nekih dvadeset godina ranije.

Bill Bryson je posjetio Norvešku, Kopenhagen, Pariz, Belgiju, Amsterdam, Njemačku, Italiju, Švicarsku, Lihtenštajn, Austriju, Jugoslaviju (tada je još uvijek postojala), Sofiju i Istanbul. Ne može se reći da Bill Bryson detaljno opisuje ljude i mjesta u koja dolazi, ali na vrlo duhovit način prikazuje svoje viđenje evropskih gradova, ljudi i njihovih tradicija. U Belgiji, na primjer, opisuje svoj susret sa nekim psom: “The only time a dog will not attack me with a view to putting me in a wheelchair is when I’m a guest at someone’s house sitting on a deep sofa with a glass filled to the brim. In this case the dog – it’s always a large dog with a saliva problem – will decide he doesn’t want to kill me but to have sex with me. ‘Come on, Bill, get your pants off. I’m hot,’ he seems to be saying. The owner always says, ‘Is he bothering you?’, I love that, too. ‘No, Jim, I adore it when a dog gets his teeth around my balls and frantically rubs the side of my head with his rear leg.’ (p. 83)

Pisac u više navrata opisuje mentalitet i način življenja naroda koje posjećuje. Navešću njegov primjer Italijana kao narod koji je više nastrojen anarhiji nego strukturi i autoritetu: “Even kidnappers in Italy can be amazingly casual. In January 1998, a gang of them kidnapped an eighteen-year old named Carlo Celadon. They put him in a six-foot deep pit in the earth and fed him, but they didn’t bother sending a ransom demand until – listen to this – the following October, nine months after they took him. […] Eventually, two years and 100 days after they took him, the kidnappers released him.” (p. 173)

O Jugoslaviji nije pisao pretjerano puno, osim što je nahvalio ljepotu Splita i Sarajeva, ali i to da mu se nije svidio Beograd (iako je nahvalio određenu grandioznost njegovih ulica i komunističkih monumenata), te svuda prisutna indolentnost javnih radnika i nemarnost konobara, recepcionista… Dok se nalazio u Sarajevu, primjetio je da se građani Jugoslavije izgleda razvedre i nasmiješe samo navečer kada izlaze na korzo.

U Skandinaviji se osjećao opljačkanim, jer je za običnu kafu i sendvič davao basnoslovne sume, a u Kopenhagenu je čak napao recepcionarku jednog hotela zato što su mu naplatili pokušaj korištenja telefona (veza nije nikada uspostavljena) i nije htio napustiti hotel dok mu nisu skinuli taj dio računa.

Iako je knjiga prepuna stereotipa o evropskim narodima (Nijemci uštirkani i bez humora, Švicarci konzervativni i ksenofobični, Francuzi negostoprimljivi, Austrijanci nacionalisti) Bill Bryson na jedan vrlo svjež način predstavlja Evropu i to kroz oči jednog stranca (Bryson je Amerikanac koji živi u Velikoj Britaniji) i svakako je preporučujem, ne samo zbog njegovog putopisa i mnogobrojnih dogodovština, nego i humora kojom ova knjiga zaista odiše. Garantujem da će se svaki čitalac gromoglasno nasmijati barem pet puta dok bude čitao ovu knjigu.

BOG NIJE VELIKI
Christopher Hitchens je u knjizi “bog nije veliki” iznio sav svoj gnjev prema religiji, pogotovo monoteističkim, abrahamskim vjerama, ali nijedna druga religija ne biva pošteđenja Hitchensovog “konačnog” obračuna sa njihovim učenjem i katastrofalnim postupcima kroz historiju čovječanstva.

On već u prvom poglavlju kreće žestoko u napad, pa tako piše da “Bog nije stvorio čovjeka prema svom liku. Očigledno je bilo upravo obrnuto, i u tome leži i sasvim jednostavno i bezbolno objašnjenje za brojnost bogova i religija, i za bratoubistva, kako među vjerama tako i unutar njih, koja svakodnevno gledamo oko sebe i koja uveliko usporavaju razvoj civilizacije“.

Hitchens ima veliki problem sa vjernicima, jer prepotentno i samouvjereno tvrde da su upoznati sa ultimativnom istinom, ali on ipak ne bih je zabranio kada bi mogao: “Religijska vjera je, upravo zato što smo bića koja i dalje evoluiraju, neotklonjiva. Ona neće odumreti nikada, ili barem ne dok ne prevaziđemo strah od smrti, mraka, nepoznatog, ili strah jednih od drugih. Zbog toga ja takvu veru ne bih zabranio čak i kada bih bio u situaciji da tako nešto učinim. Vrlo velikodušno od mene, reći ćete. A hoće li i vernici sa svoje strane biti tako popustljivi prema meni?"

Hitchens se oženio sa prvom ženom u pravoslavnoj crkvi kojoj je i pristupio zbog roditelja njegove supruge (grčki Kiprani). O moralu i političkoj neosvješćenosti arhiepiskopa njegove crkve piše: “Arhiepiskop koji me je primio u svoju pastvu istog dana kada me je i vjenčao, objedivši tako nešto što je trebalo obaviti u dva obreda ali i zaradivši duplu tarifu, kasnije je postao oduševljeni pristalica svoje sabraće po pravoslavlju, srpskih masovnih ubica Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ljudi koji su iza sebe ostavili ko zna koliko masovnih grobnica širom Bosne, i sakupljao je materijalnu pomoć za njih.” * Hitchens nerijetko spominje balkansko vjersko ludilo pomiješano sa bolesnim nacionalizmom. Evo pasusa posvećenom katoličkom fanatizmu tokom Drugog svjetskog rata: Beograd je sve do devedesetih bio prijestolnica Jugoslavije, odnosno zemlje južnih Slovena, što je po definiciji značilo da je prijestolnica jedne multietničke i multikonfesionalne države. Međutim, jedan me je hrvatski sekularni intelektualac upozorio, isto kao i u Belfastu, u formi opore šale: "Kada kažem da sam ateista i Hrvat«, rekao mi je, »pitaju me kako mogu da dokažem da nisam Srbin«. Drugim riječima, biti Hrvat znači biti katolik. Biti Srbin znači biti pravoslavac. To je četrdesetih godina prošlog vijeka u Hrvatskoj podstaklo formiranje marionetske nacističke države pod patronatom Vatikana, koja je, prirodno, pokušala da iskoreni sve Jevreje u tom području, ali je usput sprovela i prisilno pokrštavanje pripadnika drugih kršćanskih zajednica. Desetine hiljada pravoslavaca su ili zaklane ili deportovane, a u blizini grada Jasenovca napravljen je veliki koncentracioni logor. Međutim, ni srpsko nacionalističko ludilo, podstaknuto pravoslavljem, nije zaobiđeno: Tokom opsade Sarajeva, u tom gradu je bilo najmanje deset hiljada Srba i jedan od glavnih komandanata odbrane grada, oficir i džentlmen, general pod imenom Jovan Divjak (kome sam stegao ruku, i na to sam ponosan, dok su oko nas padale granate) – također je bio Srbin. Jevrejsko stanovništvo u gradu, čiji su preci tamo živjeli još od 1492. godine, uglavnom se priklonilo stavu vlade i zalagalo za očuvanje Bosne. Bilo bi daleko preciznije da su štampa i televizija izvještavale kako su »danas pravoslavne snage nastavile sa bombardovanjem Sarajeva«, ili kako je »jučer katolička milicija uspjela da sruši Stari most«. Ali terminologija vezana za vjeroispovijest bila je rezervisana samo za »Muslimane«, iako su se oni koji su ih ubijali jako trudili da se precizno legitimišu, nosili su velike pravoslavne krstove na redenicima, odnosno lijepili sliku Djevice Marije po kundacima. Tako je, opet, religija zatrovala sve, uključujući i našu sposobnost rasuđivanja."*

Hitchens često spominje hipokriziju u religijama, pa tako navodi istu kod šijita u Iranu: "Korist od hipokrizije imaju same mule koje izdaju dozvole za »privremeni brak« za koji se može dobiti venčani list koji važi samo nekoliko sati, nekada i na mestima posebno prilagođenim tome, a uz koji vas već spreman čeka i dokumenat o razvodu, koji možete potpisati čim završite posao. To bi se gotovo moglo nazvati prostitucijom…"

Autor je cijelo deveto poglavlje posvetio islamu, odnosno Kuranu, tvrdeći da je sveta knjiga muslimana čista pozajmica iz jevrejskih i kršćanskih mitova: Mađarski naučnik Ignjac Goldziher, da se pozovem na studiju koju je nedavno objavio Reza Aslan, bio je među prvima koji su pokazali da mnogi hadisi nisu ništa drugo do »stihovi iz Tore i Jevanđelja, dijelovi rabinskih izreka, drevne persijske maksime, fragmenti iz grčke filozofije, indijske poslovice, pa čak i gotovo doslovno ponavljanje Očenaša«. U hadisima se mogu naći veliki dijelovi manje ili više tačnih biblijskih citata, uključujući i parabolu o radnicima unajmljenim u posljednjem trenutku, i naredbu »neka tvoja lijeva ruka ne zna šta čini desna« (dakle, ova besmislena pseudomudrolija našla je svoje mjesto u dva sveta pisma)."

Uz to, on kritikuje islam da još uvijek nije imao istinitu reformaciju: Jedino islam nije imao reformaciju i do dana današnjeg svaka vernakularna verzija Kurana mora biti štampana paralelno s tekstom na arapskom. To bi trebalo da izazove sumnju čak i onih koji prilično sporo shvataju. Nešto kasnije on piše: Bio sam i na molitvama u Maleziji, Indoneziji i Bosni gdje muslimane koji ne govore arapski vrijeđa to što vjera koja želi da bude univerzalna privileguje Arape, arapski i arapske pokrete i režime.

IMA NEŠTO TRUHLO U KRALJEVINI DANSKOJ
Jedna prijateljica mi je jednom prilikom poslala odličan članak1 o jednom britanskom diplomati koji je bio ambasador svoje zemlje u Kraljevini Danskoj u periodu 1689-1692. Odmah nakon napuštanja te pozicije, Molesworth je napisao knjigu “An Account of Denmark As It was in the Year 1692″ u kojoj se ne ustručava napasti dansku apsolutnu monarhiju, državno uređenje, način življenja, pa i samo društvo. Ja sam pročitao dansku verziju knjige iz 1977. godine, ali ću prilikom citiranja koristiti originalni engleski tekst2.

Treba imati na umu da je Robert Molesworth bio pristalica Whig partije koja se borila za parlamentarnu monarhiju, aboliciju ropstva i pravo glasanja, i u tom svjetlu treba barem donekle posmatrati njegovu odbojnost prema tadašnjem danskom političkom i društvenom uređenju. Molesworth je u drugom poglavlju svoje knjige zabilježio da se dansko stanovništvo hrani poprilično lošom i nekvalitetnom hranom. Građanstvo se hrani ražanim hljebom, sušenom ribom i lošim sirom, dok seljaci uglavnom jedu ražani hljeb, bijelo meso i repu: The feeding of the Commonalty generally throughout all Denmark is very mean; the Burgers and Citizens sustaining themselves with Rye-bread, Salt-flesh, Stock-fish, Bacon, and very bad Cheese; insomuch that the Inspectors of our Markets in England, who use to destroy or send to the Prisons all such Victuals as are not judged wholsom, would (if they found them no better provided than at Copenhagen) go near to empty the Markets, and leave little to either Buyer or Seller. The Peasants Jive on Roots, white Meats, and Rye-bread; seldom tailing fresh Fish, and scarce ever Flesh, unless on Come extraordinary Festivals, as on St. Martin’s Eve, when each Family in Denmark, without fail, makes merry with a rosled Goose at Supper. (pogl. II, p. 10)

Kasnije, on u knjizi pobliže opisuje dansku trpezu, pa piše kako je meso (osim teletine) lošeg kvaliteta, ali i da je zečetina i svinjetina dobra za jesti:* "The Tables of the better sort are usually well furnished with Dishes, yet I cannot commend the Cheer; because the Flesh is generally lean, and (except the Beef and Veal; ill tasted, especially the tame Fowl, the fatning of which is an Art not known by above two or three, who have been taught it by an English Poulterer, lately set up at Copenhagen. Wether Mutton is very scarce, and seldom good. Wild Ducks hardly to be eaten; and Plovers never. Here are no wild Pheasants, Woodcocks, Rabbits, or Fallow Deer. Red Deer there are, but they are the King’s Game, and not to be bought for Money. The Hares are good, and the Bacon is excellent. Now and then you meet with a Cheureuil, or small Roe Buck in the Market, but it is generally lean. Sea-fish is scarce, and not good, but the River-fish makes amends, here being the best Carp, Perch, and Craw-fish that are to be found any where. One cannot expect extraordinary Fruits thus far North; yet the Gentry do not want such as are very tolerable, being extreamly addicted to Gardning; and several of the Nobility being so curious, as to have Melons, Grapes, Peaches, and all sorts of Sallads very early, and in great perfection. The Butter is very good, but the Cheese stark naught. In general, their way of Cookery would hardly be pleasing to an English man. (pogl. XIII, p. 85)"*

Interesantno je da su Danci, prema Molesworthu, velike pijanice, da imućni uglavnom piju Rajnsko vino, vinjak i francuska vina, a siromašni loše pivo ili danski vinjak koji se proizvodi od ječma. Gospoda i oficiri se oblače otmjeno, prema francuskoj modi, a građani i seljaci su čisti i uredni: The Gentlemen and Officers go very fine in their Dress after the French mode; but the Ladies Winter-dress is Danish, very becoming, and convenient. The Burgers, Servants, and even Peasants, are neat and cleanly; they love change of ordinary white Linen, which is here made cheap; the Women-kind employing their leisure time in Spinning. All these People have a degree of Vanity; Pride and Poverty being often Companions to each other. (pogl. XIII, p. 86)

Robert Molesworth također smatra da se u tadašnjoj Danskoj vrlo malo pažnje posvećuje obrazovanju i nauci, kao i feštama. Uglavnom se izdaju knjige religioznog karaktera: I do not see that they are good at imitating the Inventions of other Countries; and for inventing themselves, I believe none here, since the famous Tycho Brahe, ever pretended to it. Few or no Books are written, but what some of the Clergy compose of Religion. Not so much as a Song, or a Tune, was made, during three years that I stayed there. Their Seasons of Jollity are very rare, and since the fatal Opera about four years ago, wherein many hundred Persoos were burnt together in the old Queen’s House, they content themselves with running at the Goose on Sbrove-Tuesdays, and taking their pleasure upon Sledds in the Winter, well wrapped up in Wooll or Furr. (pogl. XIII, p. 89)

Ono što je zajedničko za tadašnju i današnju Dansku je, očigledno, oporezivanje. Molesworth tvrdi da su Danci tada plaćali tri puta veći porez kralju nego Englezi: I suppose by this an English Reader has taken a Surfeit of this Account of Taxes which the Subjects of Denmark do pay; but it ought to be a great Satisfaction to him to reflect, that through the happiness of our Constitution, and the prudence and valour of our King, the People of this Nation, though enjoying ten times more natural and acquired Advantages than the Danes, which causes more than ten times their affluence; do not for all that pay towards the carrying on the most necessary and just War, the third part in proportion to what the King of Denmark’s Subjects do in time of a profound Peace: Pax servientibus gravior est quam liberis bellum. (pogl. IX, p. 1069)

Nešto kasnije u sljedećem poglavlju, Molesworth zaključuje da se takvo stanje ne može dugo održati, te da Danci imaju više razloga da priželjkuju napad na zemlju nego da je brane. Zbog toga dansku vojsku uglavnom čine stranci, i to Njemci, Poljaci, Holanđani, Škoti i Šveđani, a da su Danci loši vojnici: The Foot, both Officers and Soldiers, are for the most part Strangers of all Countries, whom Choice, or Fortune, brings thither; Germans, Poles, Courlanders, Dutch, Swedes, Scotch, Irish; and now and then an English Seaman, whom they make drunk after a long Voyage, and inveagle him by fair Promises, in that humour, to take some of the King’s Money. The Natives are, through their dispirited temper, thought very improper to make Soldiers; and besides the Landlords, whose Slaves they are, can hinder them from entring into the King’s Service, and can remand them, if any should offer so to do; as has been frequently practised by them, to avoid Misery at home, and to exchange one Slavery for another. (pogl. X, p. 126)

U 12. poglavlju Molesworth obrađuje danske odnose sa susjedima, koji su uglavnom napeti, te da među njima vlada ljubomora i nevjera, te da se odnosi s vremena na vrijeme pretvore u otvorene ratove. Sa Šveđanima odnosi su vrlo loši, koji najviše podsjećaju na loše zaliječenu ranu: For Sweden is the most powerful, most dreaded, and nearest Neighbour of Denmark; the Territories of that King, lye as it were at the Gates of Copenhagen, the Capital City, and may be seen from the very Bedchamber of this King, ever since the Danes lost three of their best Provinces on the other side the Baltick; so that as well the Resentment of past Injuries, as the dread of future Mischiefs from the greatness of Sweden on the one side; the consciousness of being violent possessors of anothers Right, the certainty of their being hated and envied for those Acquisitions, the fear of losing them in case Denmark grow powerful on the other, are insurmountable Obstacles to any firm Friendship between these two Crowns. The ancient Quarrel, like a Wound ill healed, is but skinned over, and festers at the bottom, although our equally disobliging them in the interruption of their Traffick, has made a greater step towards their mutual Reconciliation, than was thought to be practicable. (pogl. XII, p. 176)

Molesworth malo kasnije u tekstu piše da su Danci loši susjedi kada su slabi, a nemogući kada imaju moć: … the Danes; who are usually ill Neighbours when they are weak, but would be insupportable were their Force proportionable to their Inclinations. (pogl. XII, p. 180) * Prilikom opisa Danaca kao naroda i njihovog temperamenta, Molesworth ne razumije kako jedan narod može, pored tolikog ugnjetavanja od strane kraljevske porodice, voljeti i poštovati kralja, te da u njima nema ni tračka želje za pobunom ili kampanja protiv vlade. On to objašnjavama jednakim oporezivanjem stanovništva: *Before I conclude this Chapter, I think it very pertinent to take notice, that in Denmark there are no Seditions, Mutinies, or Libels against the Government; but all the People either are or appear to be Lovers of their King, notwithstanding their ill Treatment, and the hardships they groan under. And I suppose one principal Reason of this to be the Equality of the Taxes, and the manner of Taxing. (pogl. XV, p. 226)

Molesworth primjećuje da su Danci prilično religiozni i da redovno idu u crkve, koje se bolje održavaju nego u Engleskoj. S druge strane, u zemlji postoji samo jedan univerzitet, u Kopenhagenu, koji se ne može usporediti ni sa najgorim engleskim kolegijem. Ono što mnogi stranci i dan-danas primjećuju u današnjoj Danskoj, očigledno je važilo i prije 300 godina. Molesworth završava svoje viđenje Danaca mišljenjem da nigdje nije vidio narod koji je istog mentalnog sklopa, tj. svi su prosječni, niko se ne uzdiže znanjem ili nekom posebnom sposobnošću, te kako nigdje nije nabasao na fantaste, istraživače i entuzijaste: To conclude; I never knew any Country where the Minds of the People were more of one calibre and pitch than here; you shall meet with none of extraordinary Parts or Qualifications, or excellent in particular Studies and Trades; you see no Enthusiasts, Mad-men, Natural Fools, or fanciful Folks, but a certain equality of Understanding reigns among them: every one keeps the ordinary beaten road of Sence, which in this Country is neither the fairest nor the foulest, without deviating to the right or left: yet I will add this one Remark to their praise, that the Common People do generally write and read. (pogl. XVI, p. 235)

“An Account of Denmark As It was in the Year 1692″ je izuzetno zanimljiva knjiga koja ima ne samo veliku historijsku vrijednost, ipak je dala, pored Molesworthove nepristrasnosti prema tadašnjem danskom uređenju, vjerodostojnu sliku jednog društva koji je dopustio da jedna osoba, kralj, apsolutistički i tiranski vlada njime, da je danska ekonomija bila u vrlo lošem stanju, da je kralj, zbog bojazni od stare vlastele, oko sebe uglavnom imao njemačke čuvare, te da su sveštenici, iako su imali veća prava govora, uglavnom koristili to pravo kako bi uzdizali kralja u nebesa.

Pri samom kraju knjige Molesworth opisuje stanje danskih seljaka i čak upoređuje odnos danskog kralja prema svojim podanicima sa turskim sultanom, koji traži dosta manje poreza od svojih kršćanskih podanika nego danski kralj od danskih seljaka, pa se tako i Bosna spominje, zajedno sa drugim tadašnjim osmanlijskim provincijama u Evropi: The Turks are the Conquerors of the Christians in the Countries they have over-run, and have a sort of barbarous Right to use them ill; yet they never persecute them upon account of Conscience; they differ them for the most part to inhabit and cultivate their own Lands without disturbance, paying only a Caratch yearly for Tribute; which as I have been informed by a Minister of his Imperial Majesty’s, amounted in Hungary, Sclavonia, Servia, and Bosnia, only to about ten Dollars for an ordinary Family in time of Peace, and during a War nothing. It is true, the Propriety of all Lands in Turky is in the Grand Signior; but whether it be not better to be only a Farmer at an easie Rent, than to have the Name of a Proprietor without a comfortable Subsistance, and in effect to be Master of Nothing, I leave the Reader to judge.

Nakon što sam pročitao ovu knjigu, jasno mi je zašto je bila zabranjena u Kraljevini Danskoj i zašto se prvi danski prijevod pojavio tek 1977. godine, skoro tri stotine godina nakon prvog britanskog izdanja.

BAJKA, LUTHER I AUSTERLITZ
Od naših pisaca treba istaći Denisa Dželića i njegovu “Bajku za Unu” koja nije kao što bi se po naslovu moglo pretpostaviti, namjenjena djeci. Ona je napisana i namjenjena Dželićevoj unuci, ali autor već u uvodu knjige piše da je unuka treba pročitati tek kada napuni devetnaest godina.

“Bajka za Unu” obiluje kratkim pričama u kojim su glavni akteri autor i njegova porodica. Ova knjiga, kao i svako drugo Dželićevo ostvarenje, obiluje melanholijom i depresijom. Autor ne skriva svoju tugu i razočarenje u ljude i historijski tok. On bi najradije živio zajedno sa svojom porodicom u nekom pravremene, daleko od iskušenja, previranja i zamki koje današnjica donosi sa sobom.

Ipak u svom tom mračnom i melanholičnom obilju riječi, čitalac će vrlo lako pronaći iskrene izjave ljubavi, kako prema svojim potomcima i suprugi, tako i prema životu i prirodi.

Stil je svakidašnji, tempo je spor, i svaka rečenica u knjizi se može čitati onako na tenane, iako je tematika gotovo svih priča (koje zajedno čine jednu romanesnu cjelinu) gruba, gotovo svirepa. Autor obrađuje ratna dešavanja zbog kojih je bio primoran napustiti svoj dom, rodnu Banjaluku i domovinu Bosnu. Kada bi njegova unuka pročitala ovu knjigu kao dijete, nema sumnje da bi ona bila prestrašena i definitivno bi se u njen mladi netaknut duh urezale slike koje bi joj vrlo lako mogle dati dugogodišnje traumatske posljedice. Zato je dobro što Dželić ovu knjigu, koja donekle zvuči poput njegovog testamenta sjećanja, nudi svojoj unuci tek kada bude punoljetna.

Ova knjiga je puna emocija, tuge, melanholije i razočarenja, ali i radosti, ljubavi i predanosti svojim najmilijim, i već sam taj doživljaj koji ostavlja Dželićev dugi filigran osjećanja zavrijeđuje širu čitalačku publiku.

Tu je i Ševko Kadrić sa svojim romanom “Luter i Orlović” u kojem obrađuje tematiku povezanosti njemačkog protestantizma sa bosanskim patarenstvom. Ševko u ovom djelu, ali i inače, iznosi izrazito zanimljive misli o bogumilstvu koji svakako navode čitatelja na razmišljanje.

Moram priznati da me je Alaa Al Aswany, trenutno najpopularniji egipatski pisac, prijatno iznenadio sa svojim romanom Chicago, koji me po strukturi djela podsjeća na Altmanov film Short Cuts ili Paul Haggisov Crash, samo što su Aswanyjevi junaci uglavnom Egipćani i čini mi se da se skoro svi oni vrte oko problematike imigranata i izazova koje ta situacija donosi sa sobom. Aswany je pisac koji piše jednostavno, ali i sigurno i zna kako zadržati čitateljevu pažnju i interesovanje.

Prva knjiga koju sam pročitao prošle godine (a započeo sam je u Rimu u decembru 2009.) bila je Hemonova zbirka pripovijetki Ljubav i prepreke. Razlog što je meni Hemon možda naš i najbolji pisac je osjećaj njegove neprikosnovene iskrenosti, u smislu da dobijem osjećaj da se nikada ne ustručava staviti na papir svoje najveće tajne ili crne dijelove sopstvene prošlosti. U Hemonovim radovima uvijek osjećam veliku dozu autobiografskih situacija, što ne mora značiti ništa, pa tako ni određeni kvalitet, ali taj osjećaj u velikoj mjeri doprinosi mome doživljaju Hemonove “iskrenosti”, što ga u isti mah čini ranjivim, ali i velikim piscem. Američki literarni magazini vole ga nazvati novim Nabokovim, ali je Aleksandar Hemon za mene originalan pisac koji očigledno zna pretočiti svoju maštu i autobiografiju u odličnu fikciju, tako da će Hemonov čitalac vrlo često pročitati neke detalje o kojim piše u više navrata (npr. da je bio prodavač magazina u Chicagu). Ljubav i prepreke toplo preporučujem svakom ljubitelju dobre priče i riječi.

Njemački pisac W.G. Sebald me je iznenadio svojim romanom “Austerlitzom”, ali nisam ni imao neka očekivanja s obzirom da nisam ništa čitao od preminulog autora. Sebald ima nesvakidašnji stil pisanja – rečenice su mu duge i čitatelj dobije utisak kao da je zapisao na papir svaku misao iz glave, a forma mu je inovativna, roman, esej, putopis ili nešto sasvim novo, sve u svrhu jednog literarnog traganja za jednom tmurnom evropskom sudbinom. Uvjeren sam da mnogima Sebald neće biti zanimljiv, upravo zbog tog sporog tempa radnje, ali, s druge strane, Sebaldove riječi na papiru zrače mudrošću, magičnošću i mistikom.

Zbog mnogih započetih projekata (između ostalog pokretanje Lacune Mag-a i radu na objavljivanju nadolazeće zbirke pripovijetki, te pisanju na prvom romanu), u 2010. godini nisam stigao pročitati broj knjiga s kojim bih bio zadovoljan, ali sve u svemu, zadovoljan sam s izborom i kvalitetom pročitanih radova. Vidjećemo kakve će mi literarne avanture donijeti nova 2011.

Lista pročitanih knjiga u 2010. godini (obrnuta hronologija):

• The Walking Dead 1 – Robert Kirkman
• The New York Trilogy – P. Auster
• The Best American non-required Reading 2008 (razni autori)
• Lazarus projektet – Aleksandar Hemon
• bog nije veliki – Christopher Hitchens
• Austerlitz – W.G. Sebald
• Pisma Indiri – Džavaharlal Nehru
• Bosanski Kafka – Denis Dželić
• Bajka za Unu – Denis Dželić
• En beskrivelse af Danmark af 1692 – Robert Molesworth
• Ekscentrično srce – Tomislav Čale
• Nevjestinski ponor – Nura Bazdulj-Hubijar
• Over broer – Radmila Lukić-Bardak
• Historija Bošnjaka – Mustafa Imamović
• Tajne profesionalnih kladioničara – David Weisshaupt
• Neither Here Nor There: Travels in Europe – Bill Bryson
• Crna duša – Ahmet M. Rahmanović
• Odlazak starog rezbara – Vitomir Lukić
• Chicago – Alaa Al Aswany
• Cvijeće zla – Charles Baudelaire
• En kort historie om næsten alt – Bill Bryson
• Luter i Orlović – Ševko Kadrić
• Ljubav i prepreke – Aleksandar Hemon

---

Tekst je objavljen u dva dijela u magazinu za literaturu Lacuna Mag, januar 2011.