Otkako živim u Danskoj, a ima već četrnaest godina, imao sam priliku biti na jedno pet-šest njihovih julefrokosta, tj. Božićnih večera. Nisam upoznat sa običajima ove vrste u Bosni i Hercegovini, ali u Danskoj je ta Božična večera obavezan ritual za većinu firmi i sve porodice. Kada se radi o proslavi u firmama, obično se te večere održavaju u nekom restoranu ili u prostorijama firme u periodu od sredine novembra pa do sredine decembra, dok se porodične Božične večere održavaju na sami dan Božića, a u Danskoj je to 24. decembra.

Na takvoj večeri sam bio prošlog petka sa kolegama iz grafičkog odjeljenja, marketinga i trgovine u ribljem restoranu “Neptun” ovdje u Vejleu. Bilo nas je dvadesetak. Ovdje je inače običaj da se čovjek pošteno napije na julefrokostu, pa ni sada nije bio izuzetak. Jela su se mijenjala, uglavnom je riječ o tradicionalnim danskim jelima, koja sam, osim ponekih, preskakao. To je kolegica što je sjedila pored mene primjetila, pa je urgirala kod konobara da mi donese nešto alternativno “jer čovjek će umrijeti od gladi”. Ja zaista nisam ni bio nešto posebno gladan, ali sam ipak uživao u carpacciu, i pačetini, dok su ostali jeli svinjske kotlete, svinjetinu i jabuke, marinirane (požive) haringe i sl.

Pored našeg stola su ovaj događaj slavili pripadnici nacionalističke partije Danske Narodne Partija (Dansk Folkeparti), a baš iza mene je sjedio drugi čovjek partije, Kristian T. Dahl. Mogu samo misliti šta su mislili, a morali su čuti, dok je moja kolegica objašnjavala kelneru da ne jedem svinjetinu i da bi bilo prikladno da mi se nešto drugo donese. To mi je, onako u šali, spomenulo nekoliko kolega.

Znači, prvih tri sata se jedna ovakva večera provede u konzumiranju jela i pića, konstantnog razgovaranja i ćaskanja, kako sa osobama pored tebe, tako i sa onim preko stola, a onda, negdje oko 21.30 situacija postane dosta opuštenija, raja se sve češće diže i odlazi u WC, a poneko počinje i plesati. E vidite, u tom trenutku meni postaje užaaasno dosadno, jer većina još uvijek pokušava razgovarati, ali zbog preglasne muzike, slabo ko ikoga u potpunosti čuje i razumije. Hajde dobro, jedno je što se ne može voditi normalna konverzacija, ali kada se tome još doda glasna i dosadna danska folk muzika, to meni daje povoda za nemir i nestrpljivost. Najradije bih pobjegao kući, ali sam svjestan da je to još uvijek prerano, pa uglavnom mijenjam stolice i pokušavam ćaskati s kolegama, a nerijetko sam izašao i napolje, na svjež zrak.

Nikada me nije privlačio taj drugi dio večere, nekako mi je nemoguće uživati u atmosferi koja mi na neki način izgleda strana i nasilna: ne volim muziku, a znam da je ne voli ni većina mlađih Danaca, kao što ne volim ni dosadnu pijansku priču. Sve mi je to tračenje vremena, tako da sam otišao kući čim se na isti korak odlučile dvije kolegice.

Otišao sam kući u svome automobilu, iako to ovdje niko ne radi, jer je poenta upravo maksimalno se “odalamiti”, ali nije mi bilo do toga iz gore navedenih razloga, iako vjerujem da je doživljaj jednog danskog julefrokosta mnogo zabavniji upravo kada se čovjek napije. Eto, tako sam ja još jednom imao priliku doživjeti tu Božičnu večeru na danski način i sada opet sjedim sa osjećajem kojeg uvijek dobijem u ova doba – hajd’ dobro što sam bio, ali moglo se i bez toga!