Bila jednom jedna djevojčica. Imala je mamu i tatu. Živjeli su u jednom stanu, tamo negdje na hladnome sjeveru.

Jedno jutro je mama otišla na posao već u sedam sati, a djevojčica i tata su se nastavili igrati. Slagali su LEGO kockice, gledali BBC (što je djevojčica izgovarala kuskavo “bi-bi-si”), pa čak i igrali na melodiju crtanog filma Poštar Pero (na danskom: Postman Per, engl.: Postman Pat). Mogli su se igrati i zezati tako dugo, jer je tata morao biti tek u devet sati na poslu. Prošli su crtići, tata se još nije ni obukao, a osam je već poodavno prošlo. Govori on kćerkici da pokupi LEGO kockice, a ona se smije i bježi. Ipak, ubacila je jedva dvije-tri kockice, a ostatak, zna se ko.

Srećom, nije tati trebalo puno vremena da je nagovori na pranje zubi, pa to prolazi relativno bezbolno. Inače, riječ “relativno” u ovom slučaju je eufemističkog karaktera, jer je ona plakala dok joj je tatica govorio “otvori usta”, “skupi zube” i “isplazi jezik”. Tata je već osjećao paniku, a nije ni hlače još uvijek obukao. Brže-bolje, on to uradi, pa poče oblačiti svoju jaknu, dok mu je kćerka tražila da obuče neke druge cipele od onih koje su joj bile namjenjene. Tata joj nije dao, pa je počela plakati iz sve snage. Nekako joj je obukao cipele, kapu i jaknu. Dok je to radio, djevojčica je začula kako u tatinom džepu nešto šušti, pa je odmah iskoristila priliku i rekla: “daj ljutu bombonu!”. Tražila je pepermint bombonu. Tata joj nije dao, ali joj je obećao da će to učiniti kada se vrati s posla, kako obično i biva. Ona je samo još jače počela plakati. Tata ju je ignorisao i uzeo u naručje. Nosio ju je prema jaslicama, a djevojčica je plakala na sav glas “daj jednu ljutu!”. Nije pomaglo ni “vidi, eno ptice!” niti “sada ćeš sresti puno djece!”.

Djevojčica je plakala cijeli put od nekih tri-četiri stotine metara, pa čak i kada su ušli u zgradu jaslica. Tati je malo gorilo pod nogama, pa je čučnuo pored svoje djevojčice i ljutito rekao: “Evo, daću ti jednu bombonu, ali nemoj više da plačeš! Tata ne voli kada plačeš!” Djevojčica se, sa suzama na licu, samo slatko nasmijala i radosno stavila bombonu u usta. Jutro joj je bilo spašeno, a sigurno i njenom tati. Predao ju je pedagogu bez ikakvih problema. Jedna briga manje, ali je tata već bio kasnio, a nije mogao ići uobičajenom rutom zbog radova na putu. Sjeo je u auto i krenuo prema centru grada, pa dalje na jug grada, gdje je radio. Srećom, nije bilo velike gužve na putu.

Na kraju krajeva, sve se dobro završilo, djevojčica je dobila jednu “ljutu bombonu”, a tata je stigao na posao na vrijeme.

Čiča miča, gotova priča. Vuk ostao sit, a izgleda da su i sve ovce još uvijek na broju.